Sklad, veselje i raskoš predstave ,,Orašar” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku

Izvedba baletne predstave Orašar 18. prosinca u 19 sati okupila je Osječane i ljude svih generacija u Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. Riječ je o kultnom baletu ruskog skladatelja Petra Iljiča Čajkovskog koji se tradicionalno izvodi diljem svijeta u vrijeme božićnih blagdana. U Osijeku je premijerno izveden 22. studenoga 2013. godine i do danas je ostao sastavni dio božićnog repertoara, itekako priznat i posjećivan od strane publike.

Balet je dobio ime prema drevnoj figuri orašara, namijenjenoj drobljenju oraha povodom pripremanja božićnih kolača. U današnje vrijeme orašar ima isključivo dekorativnu ulogu, a u nekim se zemljama smatra simbolom sreće i zaštite od nečistih sila.

Radnja se predstave sastoji od dva čina i prati zanimljivu situaciju iz života djevojčice Klare. Naime, Klara se na početku prvog čina nađe s obitelji na raskošnoj božićnoj proslavi u svojemu domu. Na proslavi su prisutni ljudi različitih zanimanja i staleža poput generala, oficira, draguljara, tvorničara kobasica, studenta i rasplesanih sobarica. Slavlje prekida dolazak Herr Drosselemyera koji se predstavlja kao njezin kum. Drosselemyer dijeli svima poklone, ali Klara ostaje praznih ruku pa njoj, kako bi ju razveselio, poklanja figuru orašara.

Nakon toga, svi zadovoljno odlaze spavati, ali Klara se budi u ponoć jer začuje miševe. Njezin se orašar odjednom pretvara u prekrasnog mladića koji ju spašava od miševa i odlazi s njom u čarobni svijet Vile šećera. U toj se vili susreću s različitim slasticama koje razigrano plešu i tako predstavljaju različite dijelove svijeta.

Sukladno tomu, čokolada pleše španjolski, med turski, čaj kineski, bomboni i praline švedski, kava arapski i marmelada ukrajinski ples. Plesnu cjelinu zaokružuje valcer cvijeća, nakon čega se Klara budi s figurom orašara u rukama i shvaća da je sve bio produkt njezine mašte i predivan san. Tako završava predstava Orašar.

Ova naizgled jednostavno shvatljiva priča kroz svoju je izvedbu doživjela mnogo zapleta i raspleta koji su održavali gledateljsku pozornost do samog kraja. Netko tko je pak prvi puta gledao ovu kultnu predstavu zasigurno je imao razloga biti zadivljen prvenstveno neospornim plesnim talentom likova koji su uspjeli, bez ijedne izgovorene riječi, izazvati opipljivu emociju u zraku kod publike.

Riječ je tako o Theresi Tan koja je utjelovila lik djevojčice Klare, Gordanu Marijanoviću koji je utjelovio lik Drosselmeyera, Vuku Ognjenoviću koji je utjelovio mladića orašara i Marku Babiću koji je utjelovio kralja dvorca i slatkiša. Navedeni su plesači, uz brojne druge, plesali s tolikom lakoćom i uigranošću te ih je zaista bilo zadovoljstvo gledati.

Plesači su, potrebno je istaknuti, bili raznih generacija, počevši od mini i malih miševa, preko djevojčice Klare pa sve do vrhunskih solo točaka, plesova u paru i zajedničkih plesnih izvedbi slastica. U nijednom se segmentu nije mogla primijetiti razlika u godinama budući da su svi mogli stajati bok uz bok jedni drugima i odradili svoj plesni zadatak na iznimno visokoj i profesionalnoj razini.

Osim vrhunske plesne elegancije, poletnosti i usklađenosti, predstavu su obilježili raskošni kostimi, prikladni za doba u kojemu se balet tek počeo izvoditi. Kostimografkinje Ika Škomrlj, Diana Kosec-Bourek i Barbara Bourek sjajno su osmislile stil i različite boje haljina i odijela namijenjenih nošenju na obiteljskoj božićnoj proslavi u prvom činu, ali i kostime koji su predstavljali torte i ostale slastice u drugom činu.

Šarenilo je boja upotpunjeno isto tako šarenim, ali i jednostavno uređenim scenskim prostorom za čiju je organizaciju zaslužan austrijski scenograf Günther Schneider-Siemssen. Scena je u prvom činu, sukladno tomu, izgledala kao božićna idila s okićenim borom i mnogo veselja, zabave i međusobnog darivanja. Nakon toga, pojavljuje se svojevrsni kontrast pri kojemu djevojčica Karla ostaje osvjetljena na sceni, preplašena miševima koji je sve više opsjedaju. Međutim, orašar se pretvara u mladića i spašava ju.

Pozornica se tijekom drugog čina pretvorila u svojevrsnu šećernu bajku u kojoj se nalaze sve moguće slastice, utjelovljene u likove s razigranim plesnim točkama. Kroz te je točke bila prisutna i interakcija s publikom koju je inicirao spomenuti kralj dvorca i slatkiša.

Posljednji, ali ne i manje važan segment baletne predstave bio je sjajni libreto Mariusa Ivanoviča Petipe, napisan prema priči Ernesta Theodora Amadeusa Hoffmanna u obradi Alexandrea Dumasa. Još prije početka predstave krenula je svirati predivna glazba koja je uvela publiku u gledanje baleta. Tijekom cijele je izvedbe, nadalje, bio prisutan međusobni sklad glazbene podloge i plesača, što je gledateljima ulijevalo povjerenje u glumce i njihovu neupitnu uvježbanost.

Kroz predstavu Orašar Petra Iljiča Čajkovskog i balet kao njezino sastavno obilježje prikazan je, objektivno gledajući, san jedne djevojčice i lijep događaj iz njezine mašte. Međutim, u njemu smo mogli vidjeti ispreplitanje dobra i zla, postojanje različitih supkultura u svijetu, duh prošlog stoljeća i ljudsko zajedništvo tijekom božićnih blagdana.

Uz pregršt suprotstavljenih motiva poput obitelji i straha uspjeli smo, u konačnici, dobiti dojam povezane cjeline i plesa kao vrste umjetnosti koja zasigurno može ispričati bilo koju životnu priču, u ovom slučaju bolje i od samih riječi.

 

FOTO: Lea Ravlić