Andrea Perković, svestrana umjetnica koja pristupa fotografiji na drugačiji i nadasve kreativni način

Andrea Perković 29-godišnja je magistrica Poslovne informatike rođena u Nuštru, s trenutnim prebivalištem u Osijeku. Završila je Ekonomsku i trgovačku Ivana Domca u Vinkovcima te 2015. godine diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Prije nešto više od dvije godine aktivnije se počela baviti fotografiranjem. Do sada je imala i nekoliko izložbi, od kojih je dio jedne trajno postavljen u vinkovačkom kafiću Walkow – Centar kulture.

Osim fotografiranjem, Andrea se bavi digitalnim marketingom i vođenjem vlastitog bloga, a godinama trenira ples u osječkom Plesnom Studiju Artitudo. U budućnosti joj je želja, naravno, usavršiti svoje bavljenje multimedijom, ali i početi djelovati na inozemnom tržištu te voditi razne edukacije i radionice. Trenutno je zaposlena u Transcomu.

Kada i kako si počela razvijati svoj talent za fotografiranje?

– Zapravo sam oduvijek voljela fotografiju. Doduše, ranije nisam razmišljala o karijeri u ovome području, iako sam htjela raditi u kreativnoj industriji. Gdje god bih se okrenula, svi bi govorili da si trebam naći „pravi” posao, što god to značilo. Međutim, kako sam počela trenirati u Artitudu (mogla bih reći da je to mjesto mojih početaka), najčešće sam ja bila iza mobitela ili aparata kada se fotkalo na treninzima. Zapravo, sve češće su me cure pitale bavim li se fotografijom nakon što bi vidjele moje radove i općenito sam način na koji tome pristupam. Kako je vrijeme prolazilo, zapravo sam sve više počela razmišljati o tome i, u konačnici, odlučila to isprobati. Tako je zapravo sve i krenulo.

Već nekoliko mjeseci vodiš svoj blog. Koji je bio primarni cilj njegova otvaranja i što objavljuješ na njemu?

– Budući da mi je pisanje, uz fotografiju, jedna od strasti te uvijek tražim načine na koje se mogu izraziti, palo mi je na pamet da bih mogla spojiti ugodno s korisnim. Prateći dosta blogova inozemnih fotografa, primijetila sam da se jako često usmjeravaju na tehničke stvari; u smislu karakteristika opreme, recenzija i slično, a ja nisam htjela biti jedna iz mase. Takve informacije zaista nije teško pronaći, stoga sam se željela više orijentirati na neke druge stvari poput iskustva i informacija iz prve ruke. Zapravo, htjela sam više govoriti o problematici s kojom se vrlo često susrećemo, a o kojoj nema toliko puno savjeta.

Zašto si odlučila pisati na engleskom jeziku?

– Najveći je razlog taj što me prati dosta ljudi iz inozemstva, a i ne želim se ograničiti samo na područje Hrvatske. Stoga sam odlučila da bi bilo bolje pisati na engleskom jeziku jer će me tako gotovo svi moći razumjeti.

Spomenuto je da imaš i vlastite izložbe. O kakvim je izložbama riječ i gdje se mogu vidjeti, odnosno pronaći?

– Da, riječ je o nekoliko izložbi. Prva je zapravo projekt Knjiga svaki dan 2019. koji je sastojao od foto natječaja i putujeće izložbe fotografija koja je krenula iz Požege. Cilj je Natječaja bio prikazati lika iz književnog djela, a ja sam se odlučila za Anu Karenjinu. Druga je izložba također bila putujuća, a riječ je o 14. fotografskom natječaju Smiješak… čitajte! koji je imao za cilj prikazati osobu koja čita.

Tu je i moja prva samostalna izložba održana 2019. godine u vinkovačkom kafiću Walkow – Centar kulture. Prije dva je tjedna dio fotografija s izložbe trajno postavljen u tom prostoru. Sviđa mi se činjenica da je izložba baš u tom kafiću u kojemu smo se svi iz srednje škole okupljali. To je jedno od rijetkih mjesta u gradu na kojemu nisi morao razmišljati kako ćeš se obući i na kojemu svira alternativna glazba. Također, sviđa mi se što promoviraju radove mladih ljudi i stalno organiziraju događaje poput ovih. U konačnici, sama tematika moje izložbe može se povezati s tim kafićem.

Umjetničko ime ti je Lens Queen. Kada i kako je nastalo i zašto baš to ime?

– Nastalo je kada sam otvarala svoju Facebook i Instagram stranicu. Nisam htjela da bude neko klasično ime jer uglavnom fotografi stave svoje ime i prezime te iza toga samo dodaju „Photography”. Ja volim dugoročnije gledati i htjela sam od toga napraviti brend, odnosno imati neki lako pamtljiv i prepoznatljiv naziv kroz koji ljudi mogu shvatiti čime se bavim. Tako i je; mnogo mi ljudi kaže da im ime baš uđe u uho.

Što te najviše inspirira u radu?

– Tehnički, sve. Nemam nešto određeno što me inspirira i nekakav ritual pomoću kojega dolazim do ideja. Jednostavno mi to sve samo nadođe, većinom kroz razgovor s nekime kada si kažem: „e mogla bih to i to raditi”. Nekako mi je najdraže raditi svoje projekte u kojima mogu izmišljati i dogovoriti suradnju s nekime kao, primjerice, fotkanje s brašnom koje sam odradila. Volim imati prostor koji mi omogućuje da budem kreativna i pri kojemu fotkanje nije vremenski određeno. Ovdje imaš kreativu, ljude koji su dovoljno „blesavi” da žele sudjelovati u takvim stvarima i par sati vremena pa kažeš: „ajmo se igrat pa ćemo vidjet šta će ispast iz toga”. Cijeli taj proces – od smišljanja, pa sve do improvizacije kod fotkanja ono je što me zapravo inspirira.

Kakve motive najčešće fotografiraš? Kada je riječ o ljudima, biraš li modele koje ćeš fotografirati ili su to osobe koje ti se jave za fotkanje?

– Jako volim fotkati pokrete ili neke elemente. Zapravo, više naginjem na taj neki fine art, odnosno na kreativniji smjer fotografiranja od onog klasičnog. Što se tiče ljudi, kada te netko angažira kao fotografa, točno se zna što se očekuje od tebe i nema previše prostora za kreativu. Međutim, kada radim svoje projekte, ponajviše imam tu neku kreativnu slobodu i dovoljno vremena za improvizaciju i samu realizaciju projekta.

Imaš li uzore?

– Postoji nekoliko fotografa koji su baš profesionalni i njihove su mi fotke mind-blowing. To su, recimo, Vadim Stein, Andre Britto, Weronika Izdebska, Lexa Lee i Viktor Karev. Međutim, to su samo neki od njih, dalo bi ih se izvući još.

Može li se od fotografije živjeti? Koja su tvoja dosadašnja iskustva po tom pitanju?

– Mislim da u kreativnoj industriji općenito i stvarima koje nisu materijalni proizvodi ima jako puno izazova, posebice u početku kada je jako teško probiti se jer ti treba puno znanja, iskustva i ulaganja. S druge strane, mislim da je mogućnost uspjeha prisutna kao i u bilo kojem drugom poslu. Ako ti stvarno voliš to raditi, to se vidi i osjeti se ako netko neki posao radi isključivo zbog prihoda. Ljudi koji se nađu u nekom poslu koji vole ne trebaju odustati. Okej, ima izazova i nije baš jednostavno, ali mislim da se može živjeti od fotkanja i bila bi šteta da makar ne pokušaju.

Koji su, po tvom mišljenju, najveći izazovi u fotografiranju s kojima si se susrela?

– Na najviše sam izazova nailazila u početku. Bila sam jako optimistična i mislila da će svi fotografi biti otvoreni za to da me nauče novim stvarima. Iako sam se trudila, nerijetko bih nailazila na zidove i negativne komentare o opremi koju koristim ili o tomu što sam tada bila amater. Nažalost, nisam jedina koja se s time susretala, i to ne samo u fotografiji. Ipak, pomirila sam se s time da će mi možda malo duže trebati da se probijem i u principu sama učila iz svojih grešaka. Danas već imam suradnje s korektnim fotografima koji će ti dati konstruktivnu kritiku i ispraviti te ako negdje pogriješiš. Na taj si način međusobno pomažemo i mislim da bi to tako i trebalo funkcionirati.

Koje su iduće izložbe ili projekti u planu?

– Svakako bih se htjela nastaviti baviti fotografijom, a krenula sam i s video snimanjem o kojemu za sada ne mogu još ništa reći. Nadalje, želim se okušati u dizajnu kako bi mi bilo lakše samostalno voditi svoje mrežne stranice, a i to, na kraju krajeva, spada u vizualnu umjetnost. Plan mi je, također, izložbu u Walkowu postaviti i u Osijek za kojih nekoliko mjeseci, odnosno kada budem našla prostor. I dalje ću se, između ostaloga, baviti vođenjem bloga i prijavljivati na natječaje pa ako na kojemu prođem – bit će nova izložba!

Andreine fotografije možete pogledati na njezinoj Facebook i Instagram stranici, a tekstove na blogu.

Intervju je izvorno objavljen na sljedećoj poveznici: https://mirelabelaj.com/2020/03/07/andrea-perkovic-svestrana-umjetnica-koja-pristupa-fotografiji-na-drugaciji-i-nadasve-kreativni-nacin/